Učimo djecu da misle, povezuju i budu kreativna

 Učimo djecu da misle, povezuju i budu kreativna

Šta smo naučili na prošlom MAMF-u?

„Devet od deset najtraženijih zanimanja u 2024. godini nije postojalo prije pet godina. Jasno
nam je da spremamo djecu za nešto što sada ni ne postoji. Treba da ih učimo kako da misle,
da povezuju i budu kreativni“, ovim riječima je Vuk Rajović počeo svoj panel Uticaj novih
tehnologija na sposobnosti za učenje kojim se predstavio na prošlogodišnjem MAMF-u.

Ovaj dugogodišnji NTC predavač je publiku MAMF-a poveo u svijet NTC učenja koje je
fokusirano na učenje kroz igru s ciljem senzo-motornog i kognitivnog razvoja djeteta. Kako je
istakao, na našim prostorima je najčešće prisutno reproduktivno učenje zbog kojeg djeca
nemaju izgrađene procese da povezuju ono što uče i znaju, te postaju funkcionalno
nepismena, što su pokazali i rezultati PISA testova.

„Reproduktivno učenje izaziva veliki stres i tako ne treba da se uči. Jedini motiv za dijete je
igra“, naglasio je Rajović.

Razmišljanje u pokretu, timski rad, zanimljive informacije koje se mogu povezati sa onim što
djeca znaju, pažnja, koncentracija i smanjenje stresa osnovni su elementi NTC igara. Prema
Rajovićevim riječima, djeca kroz igru dnevno mogu preći između 20 i 30 kilometara, ali
okruženi mobitelima, tabletima i kompjuterima to najčešće reduciraju na pet, jer im je
tehnologija oduzela naviku kretanja.

„Korjen razvoja mozga dolazi iz kretanja. Iz toga možemo da zaključimo gdje je najveći
problem“, pojasnio je on.

Rajović je naveo primjer igranja klikerima koje u sebi
uključuje većinu osnovnih NTC principa jer potiče sva
čula, sinapse, motoriku i misaone procese.

Igrajući klikere djeca se kreću, vježbaju ravnotežu, razgovaraju,
opažaju, dodiruju, primjenjuju logiku, dok za korištenje
mobitela većina tih procesa nije potrebna.

Na primjeru klasične dječije igre „Dan-Noć“, Rajović je pokazao kako se učenje može staviti u funkciju igre ili pak igra u svrhu učenja, dajući roditeljima i nastavnicima ideju za odličnu
zabavu kod kuće ili u školi.

„Dan-Noć“ se igra tako što kada kažemo dan – djeca stoje uspravno, a kada kažemo noć –
djeca čučnu. Ali šta ako dan zamijenimo žutom bojom, a noć crvenom – djeci možemo
govoriti predmete tih boja i u zavisnosti od onoga što izgovorimo dijete treba da čučne ili da
ustane. Ili da dan i noć zamijene imenice i glagoli, parni i neparni brojevi, domaće i divlje
životinje – mogućnosti su neograničene, a ono što im je zajedničko jeste da će se djeca ludo
zabavljati, a istovremeno i učiti.

„Sve što radimo u nastavi možemo da povežemo sa ovim igrama. Djecu treba uključivati u
misaone procese, ne tjerati ih da nauče – uključivati ih! Jedini motiv za dijete je igra – bila i
biće uvijek“, završio je svoje predavanje Rajović.