Ko je danas žena na Balkanu? I zašto mora sve sama?
Na osmoj MAMF konferenciji za mame, psihoterapeutkinja Danijela Ostojić postavila je jedno od najvažnijih pitanja današnjice: Šta danas znači biti žena na Balkanu? Njena poruka bila je jasna – i bolna: formalno jesmo napredovali, ali suštinski još uvijek nismo.
“Mi još uvijek živimo u tradicionalnom društvu koje nas oblikuje skupom pogubnih uvjerenja i očekivanja. Žena i dalje mora sve sama – i sve više žena zbog toga puca iznutra.”
Visokofunkcionalne depresije: Žena koja sve stiže, ali ništa ne osjeća
Ostojić upozorava da su visokofunkcionalne depresije danas najčešći oblik psihičkih tegoba kod žena – pogotovo onih oko 40–45 godina. To su žene koje se „drže“, sve stižu, brinu o djeci, partneru, roditeljima, rade, održavaju kuću, vježbaju, izgledaju dobro – ali se u suštini osjećaju prazno i iscrpljeno.
“To nije normalno. Nije normalno da žena sve preuzme na sebe. Nije normalno da bude spasiteljica, žrtva i motor svega – a da pritom izgubi sebe.”
Društvo nas uči da se ne slušamo
Jedan od ključnih problema, kaže Ostojić, jeste što žene često počnu razmišljati o sebi tek kada dođe do karcinoma, kliničke depresije ili autoimune bolesti. Zanemarivanje mentalnog zdravlja žena ogleda se i u tome da su psihijatrijski odjeli u BiH prepuni, s većim brojem žena nego muškaraca, ali preventiva i dalje gotovo ne postoji.
“U BiH žene rijetko idu psihologu preventivno. Mnogo se priča, ali se malo radi. Možemo pročitati 50 knjiga – ali ako to ne primjenjujemo, nema efekta.”
Transgeneracijska trauma: “Nemamo empatiju jer je nismo dobili”
Zašto roditeljima danas nedostaje strpljenja i empatije?
“Zato što je ni oni nisu dobili. To se prenosi generacijama. Mi danas nosimo teret trauma naših roditelja i njihovih roditelja. I negdje se to mora zaustaviti – u generaciji koja odluči da se iscijeli.”
Upravo zato, Ostojić naglašava važnost edukacije o roditeljstvu i rada na sebi prije nego što problemi eskaliraju. Međutim, majke se za pomoć najčešće javljaju tek kad dođe do krize – rijetko preventivno.
Gdje nam je sistem?
Ostojić posebno kritikuje obrazovni sistem u kojem naša djeca provode većinu dana, a koji, kako kaže, ne podržava empatiju, emocionalnu pismenost niti autentičnost.
“Dijete kojem roditelji usađuju vrijednosti empatije i nježnosti, često biva odbačeno u razredu – jer sistem to ne njeguje. Djeca biraju ono što im osigurava pripadnost, a to često nije ono što ih roditelji uče.”
S druge strane, roditelji se osjećaju izgubljeno jer nemaju podršku sistema, a predugo su slušali poruke da se roditeljstvo „podrazumijeva“. Danas znamo – ne podrazumijeva se. Za roditeljstvo, baš kao i za svaki drugi posao, potrebna je edukacija.
Šta dalje?
Ostojić zaključuje da se stvari mogu i moraju mijenjati sistemski, ali i lično – svakodnevnim radom na sebi.
“Naša djeca su funkcionalno nepismena jer ih učimo napamet, bez sadržaja. A mi, odrasli, moramo postati bolji – jer samo tako možemo mijenjati društvo. Žena nije rođena da bude žrtva. Vrijeme je da prestane živjeti tuđe uloge i počne živjeti sebe.”
Poruka za kraj:
Na Balkanu, žena još uvijek nosi sve. Iako promjene postoje, one su spore i često površne. Suštinske promjene – one koje spašavaju zdravlje, identitet i dostojanstvo žena – dolaze tek kada svaka od nas odluči stati, pogledati u sebe i zapitati: Ko sam ja, osim što sam majka, partnerka, kćerka? I šta ja želim?
